Hoću razvod

Sve se mijenja. Mogao bih sada napisati jedan, dva ili tisuću primjera promijena oko nas, ali čemu. Ionako ih vi i sami znate još najmanje toliko. Najbolje kod promjene je to da ne moramo ništa uraditi da bi se ona dogodila. Možemo mi pokušavati usporiti ili ubrzati promjenu ali ona ima svoj ritam. Kada prestanemo pokušavati utjecati na promjene, onda možemo stati, umiriti se i uživati u njima.

Ali, ima nešto što se ne mijenja. To sam ja. Ja se ne mijenjam. Dobijam savjete da ako ja želim nešto izmjeniti onda moram izmjeniti sebe. I kada sam se osjećao jak onda sam rekao da to nije istina – neka se izmjeni netko drugi. Kada sam se pak osjećao slab, onda sam se slagao s time da se ja moram izmjeniti jer sam u tome nalazio nadu da ću tako uspijeti izmjeniti nekog drugog. Moram postati bolji jer se to od mene očekuje. Ali, zašto nitko nikada ne želi postati lošiji jer se to od njega očekuje? Zašto se onaj tko mi daje savjet ne izmjeni da bi meni pomogao da se ja izmjenim? Da li to mene netko želi izmjeniti bez da se on sam izmjeni? Da li on misli da nisam dovoljno dobar pa da se zato moram izmjeniti?

Danas se osjećam mirno. Jer znam da se ne moram izmjeniti. Čak se niti nisam nikada mijenjao. Uvijek sam to bio samo ja. Ne moram se izmjeniti jer nemam što izmjeniti. Dobar sam točno ovakav kakav jesam. Možda ću sutra naučiti ili spoznati nešto novo, zaboraviti nešto što sam znao, možda će mi se boja kose promijeniti ali to neće izmjeniti mene. Ostat ću isti onaj JA koji se rodio prije 39 godina i koji će ostati ovdje još neko vrijeme.

Ne mijenjajte sebe. Dobri ste mi baš ovakvi kakvi jeste sada.

Cijeli život su me učili da nije dobro rušiti mostove iza sebe. Kažu, pametno je ostaviti si čist put za povratak. To je okay ako je most jak i stabilan. A što ako je most od početka krivo građen? Što ako je dotrajao? Što ako je postavljen na krivome mjestu?

Mostovi se smiju rušiti. Kada most ne valja, onda ga je čak i poželjno srušiti. Možemo ga pokušavati zakrpati ako znamo kako i ako znamo gdje. Ali ako ne znamo, potrebno ga je srušiti. I to će boliti, i mora boliti, jer mi smo ga gradili. I ako nam više nije potreban, ostat će tako srušen.

A ako nam je potreban, i ako ga želimo, onda ćemo sagraditi novi i bolji. I što se više iskustva i truda iskoristi u ponovnoj izgradnji, to će taj novi most biti stabilniji.

- Hvala svima koji me čitaju - drago mi je da sam nekome interesantan.
- Hvala svima koji komentiraju i slažu se sa mnom - pomažete mi da nastavim razmišljati kako razmišljam.
- Hvala svima koji komentiraju i ne slažu se sa mnom - pomažete mi da vidim u čemu griješim.
- Hvala svima koji ne komentiraju - s time mi govorite da sam sve rekao.
- Hvala svima koji me ne čitaju - lijepo je znati da nekome moje razmišljanje nije potrebno.

Kako je lako reći hvala u svakoj prilici.

Davati je jednostavno. Davanje je prijenos energije. Mi sami odlučujemo o tome koliko želimo dati. Mi ne možemo dati ono što nemamo.

Možemo davati malo ili ništa. Ali ako znamo da dajemo malo onda se nećemo osjećati dobro. A ako ne znamo, onda će se netko drugi osjećati loše. I početi će uzimati.

Zato želimo davati puno. Ali ni to nije zdravo. Nakon nekog vremena ćemo početi osjećati nedostatak energije. A ako meni daju puno onda ću osjećati da time netko želi ući u moj prostor. To nitko ne voli. Pitajte ljude koji su prekinuli brak, prijateljstvo, posao. I jedna i druga strana će vam uvijek reći da su oni samo davali. I onda su prestali davati.

Jedino zdravo davanje je kada dajemo 50 posto u bilo kojoj vezi. I u tih 50% onda smijemo utrošiti svojih 100%. I ne smijemo ništa očekivati natrag. I svaki ishod smijemo prihvatiti. Tako nikada ne moramo prestati davati svojih 50%.

Davati je jednostavno. Mi ne možemo dati ono što nemamo.

Ono što čujemo je jednako važno kao i ono što kažemo. I šutnja je komunikacija.

Zašto šutimo? Šutimo kada nemamo što za reći. Šutimo kada ne znamo što bi rekli. Šutimo kada ne želimo ništa reći. Šutimo kada vidimo da što god kažemo druga osoba to ne čuje. Šutimo kada želimo nešto reći ali ne znamo što reći. Šutimo kada želimo nešto reći ali ne znamo kako to reći. Šutimo kada želimo nešto reći ali ne znamo kome to reći. Šutimo kada želimo nešto reći ali ne znamo zašto to reći. Šutimo kada ne znamo kako ono što bi rekli druga osoba shvatiti. Šutimo kada znamo kako ono što bi rekli druga osoba shvatiti. Šutimo kada ne želimo povrijediti drugu osobu. Šutimo kada želimo povrijediti drugu osobu. Bez obzira iz kojega razloga šutimo, jedno je sigurno: mi šutimo. I sigurno je da mi sami biramo razlog naše šutnje. Biramo ga na isti način na koji biramo ono što ćemo reći.

Kao što mi sami biramo razlog naše šutnje, tako i osoba koja sluša našu šutnju sama bira što će čuti u našoj šutnji. Mi sami biramo što ćemo čuti kada netko kaže, i mi sami biramo što ćemo čuti kada netko šuti.

Komunikacija postoji dok god onaj tko šuti pokušava nešto s time reći, a onaj drugi pokušava nešto čuti u našoj šutnji.

Mujo sretne Hasu pa mu veli:
- "Ako možeš večeras dođi sa ženom kod mene imat ćemo grupni seks."
Haso nije siguran pa pita:
- "Ma ne znam. A koliko će nas biti?"
Mujo odgovori:
- "Pa kad ti dođes sa ženom bit će nas troje."

Kažu da je riječ u komunikaciji važna samo 7%. Neznam kako su to izmjerili. I pokušao sam si objasniti da li to ima smisla. Znao sam da u komunikaciji važnu ulogu imaju i ostala osjetila koja registriraju ton onoga što se govori, mirise, dodire, izražaj lica i pokrete tijela. Ali tek mi je ova informacija pomogla objasniti zašto ljudi čuju nešto što nismo rekli. Pomogla mi je da počnem razmišljati o tome što je još važno u komunikaciji osim same riječi.

Riječ je nešto najbolje što imamo za opisivanje naših osjećaja. Riječ koristimo da bi objasnili nekome kako se osjećamo ili ne osjećamo. A oni to nikada ne mogu osjetiti, mogu nas samo razumijeti ili ne. Jer, još jednom, naši osjećaji su naši, a ne njihovi. Tu istu riječ koristimo da bi opisali ono što znamo da osjećamo. I ono što mislimo da osjećamo. I ono što želimo osjećati. I ono što želimo da drugi misle da osjećamo. A naš sugovornik nikada nije siguran što mi stvarno od toga svega opisujemo.

I ne samo to. Od našega sugovornika mi sada očekujemo da razumije to što mi govorimo. A on, ili ona, je ograničen u razumijevanju naših riječi. Ograničen je svojim odgojem, svojom vjerom, svojim vlastitim iskustvima, svojom kulturom, svojim željama i svojim strahovima.

U komunikaciji nije samo važno ono što kažemo. Možda je čak važnije od onoga što kažemo, ono što drugi čuju da smo rekli. Moramo to poštovati. Jer, i mi smo ograničeni našim odgojem, vjerom, iskustvima, kulturom, željama i strahovima.

Kažu da je riječ u komunikaciji važna samo 7%. Ako je to istina, to je stvarno puno.

Svi mi volimo savjete. Volimo pitati za savjete i još ih više volimo davati. Prihvatit ćemo ih samo ako mislim da nam odgovaraju. Moramo se naučiti da kad dajemo savjet da ne očekujemo da će ljudi taj savjet i prihvatiti. Jer savjet nije odgovor i nije rješenje. Savjet je samo još jedan kut gledanja na problem koji se želi riješiti.

Savjet 1. verzija 1

Oni koji su na ovaj blog došli zato što se žele rastati, ovdje će u nekoliko točaka dobiti savjet kako to učiniti. Vjerujte mi, ja sam isprobao skoro sve s ove liste i djeluje. Garantirano djeluje u 99% slučajeva.

Kako se rastati:

1. Pokažite vašem “još uvijek” bračnom drugu kako prava obitelj funkcionira. Naravno, vaša obitelj je dobar primjer za to jer, normalno da je bolja nego obitelj “druge strane”. Druga strana se neće složiti s vama pa će zatražiti razvod.
2. Pokušajte shvatiti što vam druga osoba govori ili u čemu je dobra i nemojte se složiti s njom. Ako fino kuha onda recite da ste već jeli vani. Budite uporni u tome. Ako pak vi kuhate onda recite da više ne želite kuhati za drugu osobu. Važno je to reći na vrlo samouvjeren način.
3. Zatvorite svoj um. Uvjerite se da niste jedno za drugo. Vjerujem da to neće biti teško.
4. Nemojte si dozvoliti da se upitate bilo što. Vi nemate pitanja, vi imate samo odgovore.
5. Osjećaji bilo kakve vrste su vrlo opasni. Druga strana nema osjećaja, zašto bi ih vi onda pokazivali.
6. Ljubav ne postoji pa ova točka nije važna.
7. Iskazivanje mržnje može pomoći ali ne uvijek. Druga strana bi to mogla protumačiti kao osjećaj, a njih nije dobro pokazivati.

Nažalost, ljudi su nepredvidljivi. Zbog toga sam ostavio onih 1%. Ako nakon svega što ste pokušali druga strana i dalje ne traži razvod upitajte se (znam da je opasno, ali možda se ipak isplati) “Zašto i dalje pokazuje da me voli iako sam sve pokušao?”. Da, zašto? Dobro pitanje. To ćete si morati sami odgovoriti.

Savjet 2. verzija 1.

Radi ljudi koji su ovdje došli zabunom, a i radi balansa, pokušat ću dati savjete kako ostati u braku. Napominjem da sam ja vrlo uspješno rastavljen i nisam dovoljno često prakticirao ove metode pa nisam siguran koliko su uspješne. Isprobajte na vlastiti rizik.

Kako ostati u braku:

1. Vi imate svoju obitelj a vaš sudrug svoju. Njih vam nitko nikada ne može oduzeti. Ali, kada ste rekli “Da” onda ste osnovali jednu novu obitelj. Ta nova obitelj mora uvijek biti na prvom mjestu.
2. Pokušajte zapamtiti što druga strana voli. Spomenite to s vremena na vrijeme čak i ako se s time ne slažete. Možda će onda čak i druga strana prihvatiti da vi to ne volite.
3. Otvorite svoj um. Čak i ako ste zatvoreni na poslu ovo je vaša obitelj. Tu morate imati otvoreni um. Ako vam je teško, prisilite se. Znate za koga to radite. Za osobu koju ste sami izabrali.
4. Pitajte. Tako se pokazuje zanimanje. Ako vas odgovori iznenade, prihvatite ih. Znajte da druga osoba uvijek govori istinu. Posebno vama.
5. Recite što osjećate. Riječima se osjećaji ne mogu dovoljno opisati pa onda to i pokažite. Imajte uvijek na umu da i druga osoba ima osjećaje. Pokušajte se uskladiti s osjećajima druge osobe. Ne pokazujte više nego što mislite da druga strana može podnijeti.
6. Pokažite ljubav. Recite “volim te”. Ako vam je to teško onda to pokazujte i nemojte nikada prestati. Riječi će jednog dana doći same od sebe. Dozvolite vašem sudrugu da kaže “Volim te”.
7. Recite “Oprosti”. Ako ne možete onda to pokažite. Dozvolite vašem sudrugu da kaže “Oprosti”.
8. Recite “Hvala”. Ako ne možete onda to pokažite. Dozvolite vašem sudrugu da kaže “Hvala”.
9. Kada ste u svađi i znate da ste vi u pravu, recite “Oprosti”.

Svi vi koji ste se već rastali, a i većina ljudi u braku, će me shvatiti kada pokušam opisati svoje osjećaje. Vrlo su jednostavni. Mrzim ju. Mrzim ju jako. I sve ću napraviti da to pokažem. Normalno je da ju mrzim. Imam ju pravo mrziti. Ako može ona mene toliko mrziti da je tražila rastavu onda ću i ja mrziti nju. I još malo više pa neka vidi kako je to. Za one koji ne znaju kakav je taj osjećaj ne bih vam ga baš preporučio. Vrlo je samodestruktivan. Kasnije sam naučio i zašto.

Stvarno neznam kako se osjećaju ljudi koji se rastaju bez djece. Ne mogu si zamisliti. Na svu sreću mi imamo dijete. Vrlo pametno i emotivno dijete. Dijete koje nam je već sa svojih tri-četiri godine davalo vrlo pametne savjete što da radimo ali mi to nismo htjeli slušati. Ipak smo mi stariji i pametniji. Ha. A nismo shvaćali da ona isto ima pravo glasa jer radi tu se radi o njezinoj obitelji. Jedinoj koju ima. I želi da ta obitelj bude sretna jer će jedino tako i ona sama biti sretna.

Mržnja je vrlo jednostavan osjećaj. Baš kao i ljubav. Ja volim svoju kćer. I to sam nastavio pokazivati vikendima kada je dolazila kod mene. Naravno, život ide dalje, i uporedo sam počeo istraživati i što ima “novoga u ženskome svijetu”. Stvar je jednostavna, bivšu ženu mrzim, naše djete volim, naći ću nekoga tko mi se sviđa i ako se sviđa i mojoj kćeri, to je to. Znao sam da će to mojoj kćeri biti vrlo teško, ali morat će se naučiti na to. Ako su mogla sva ostala djeca onda će i ona. Naravno, tu i tamo se počelo događati da kada je ona kod mene, da zvoni telefon. Počeo sam primjećivati da svaki puta kada zvoni telefon nju počinje boliti trbuh, postaje žedna ili gladna, ne može naći plavi flomaster ili ne može nešto doseći. Umjesto da zaključim zašto to radi, odlučio sam joj svaki puta reći da mi nije jasno zašto to radi. I pitao sam ju da li zna zašto to radi. Nisam se borio s njom. Prvo je govorila da je to zato što stvarno ne može naći plavi flomaster. Onda je počela odgovarati da ne zna. Na kraju je jednoga dana odgovorila nešto što uopće nisam očekivao. Rekla je “Želim da ti voliš moju mamu”.

Ostao sam bez teksta. Očekivao sam da će reći nešto o osobama sa kojima sam se razgovarao ali ovo ne. Kako to može od mene tražiti? Zar joj nije jasno da je sve gotovo? Nisam joj nikada rekao da njezinu mamu mrzim niti joj to ičime pokazao. Zar još sad moram i reći da ju volim? I onda sam shvatio što se dogodilo. Shvatio sam da sam uspio u nečemu što mi uopće nije bila namjera. Uspio sam objasniti svojoj kćeri da može slobodno reći što osjeća. Nije mi to rekla zato što to želi, nego zato što to želi i zna moj odgovor. Znala ga je i prije nego sam ga ja znao. Nikada mi to ne bi rekla kad bi znala da ću ja reći NE. Jer, tada se ne bi osjećala dobro. Ona je znala da ću ja reći: “Naravno da ju volim. Volim ju najviše na svijetu.”. Olakšanje koje sam vidio na njoj, kad sam to rekao, je teško opisati. Još sam se više iznenadio kad sam osjetio da je to i meni donijelo olakšanje.

Djeca znaju manipulirati. Tako uče o životu. Ako im to ne dozvolimo onda se sutra neće znati snaći. Jedino moramo znati postaviti granice. Da li je ona pokušavala manipulirati kad je to rekla. Možda i je. Ali ima svako pravo na to. Bori se za sebe i svoju obitelj.

U tome momentu je ona samo željela potvrdu da ja volim njezinu mamu. Željela je potvrdu da postoji. Jer ako je ona nastala kao plod ljubavi, a između njenih roditelja te ljubavi više nema onda i ona osjeća da više ne postoji. Moji roditelji se smiju rastati. Ali se moraju i dalje voljeti. Ništa drugo nije važno.

Ljubav, to sam ja. Nastao sam iz ljubavi znači da sam ja ljubav. Znači da je moja žena ljubav. Znači da je naša kćer ljubav. Znači da ste vi ljubav.

I mržnja je ljubav. Osobi koju stvarno mrzimo nećemo nikada reći da ju mrzimo. Samo ćemo osobi koju volimo reći da ju mrzimo. “Tko se tuče, taj se voli.”.

Sve vas volim.

Ne znam koliko smo dugo rastavljeni jer ne znam kada se stvarno dogodio taj trenutak rastave. I ja sam o njoj razmišljao. Ponekad i vrlo intezivno. Ali nisam našao dovoljno dobar razlog da to napravim. Pa i ostali imaju problema i rješe ih. Ali ja nisam znao kako riješiti SVOJE probleme. OSJEĆAO SAM SE VRLO LOŠE.

Osjećaji su, osim misli, jedino što imamo na ovome svjetu. I oni su bili i ostati će naši. Mi naše osjećaje možemo pokazivati, ali to neće značiti da će ih druga strana shvatiti. Naši osjećaji su samo naši. Naši osjećaji su rezultat naših misli, našega uma.

Ako ja imam osjećaje onda moram prihvatiti da ih imaju i druge osobe. Druge osobe isto imaju potrebu pokazivati svoje osjećaje – djeluju na osnovu svojih osjećaja. Meni nije važno da li ih ja razumijem, ali mi je vrlo važno da njihovo djelovanje – pokazivanje osjećaja ne povrijedi moje osjećaje. Jer, jedino tako ću se tako osjećati dobro. Jer, JA SE ŽELIM OSJEĆATI DOBRO.

Neznam zašto nisam odmah napravio i zadnji korak u zaključivanju. Za njega mi je trebalo još nekoliko mjeseci. I kada sam ga napravio, nisam vjerovao koliko je jednostavan. “Ako ja imam osjećaje i želim se osjećati dobro, a drugi ljudi isto imaju osjećaje, onda se vjerojatno i oni žele osjećati dobro.”

SVI SE MI ŽELIMO OSJEĆATI DOBRO!!!!!!

Ova spoznaja mi je omogućila da svijet počnem promatrati potpuno novim očima. Počeo sam shvaćati ono što do tada nisam shvaćao. Počeo sam shvaćati zašto ljudi rade to što rade iako mi to nije bilo logično.

- Ljudi se smiju jer se tako osjećaju dobro.
- Ljudi se plaču jer znaju da će se nakon toga osjećati bolje.
- Ljudi varaju druge ljude jer se tako osjećaju bolje. Tko zna tko ih je to naučio, ali neznaju bolje.
- Ljudi i kradu jer se žele osjećati dobro. To trenutno i uspiju, ali se kasnije osjećaju loše. I onda se pokušavaju i opet osjećati dobro pa ponovno ukradu.
- Ljudi pomažu drugim ljudima jer se tako osjećaju bolje.
- Ljudi napreduju na poslu jer se tako osjećaju bolje.
- Ljudi kažu da ne žele napredovati na poslu jer se tako osjećaju bolje.
- Ljudi ulaze u brak jer se žele osjećati dobro.
- Ljudi se rastaju jer se žele osjećati dobro.
- …

Djeca žele novu igračku jer se osjećaju dobro kada ju dobiju. Ali, jeste li ikada razumijeli zašto djevojčica koja već ima petnaest lutaka traži i šenaestu? Nije zato što joj je potrebna i šesnaesta lutka nego zato što smo joj rekli da joj tu lutku kupujemo zato što ju volimo. I zato će čim dobije šesnaestu lutku, nju odbaciti i tražiti sedamnaestu. Našom kupovinom igračaka smo ju naučili da je to ljubav. Svi mi tražimo ljubav, ali djeca ju posebno traže. Ako znaju da ju neće dobiti onda će se osjećati loše. Ako znaju što mogu dobiti onda će to i tražiti. Nije li lakše pokušati stvarno davati ljubav? Nije li lakše naučiti našu djecu da ih volimo bez obzira na sve? Nije li lakše pokazati djeci što ljubav stvarno je? Nisu li to ona zaslužila?

Prije nego što je službeni razvod započeo ja sam se potpuno zatvorio u sebe. Nisam više razgovarao, prestao sam raditi, puštao sam da se stvari događaju oko mene i sve je izgledalo crno. Moja žena je to doživjela na jedini mogući način. Željela se razgovarati jer samo tako može dobiti potvrdu da je prihvaćena. Kada je shvatila da nije prihvaćena, onda je zaključila da ju više ne volim. I zatražila rastavu. Iako znam da me voljela. Jer, da me nije voljela, ne bi se nikada osjećala dovoljno dobro da se uda za mene. Ali meni su moji problemi bili važniji i njezine nisam shvaćao. I više nisam znao da li ju volim ili ne. Želio sam ju voljeti ali to nisam mogao.

Nakon što je razvod započeo, počela su se javljati pitanja. Gomila pitanja. Skoro svako pitanje je započinjalo sa ZAŠTO. Ubrzo sam shvatio koliko je to dobro. Dugo sam bio zatvoren i razgovarao sam sam sa sobom. I nisam imao pitanja i znao sam sve odgovore. I usprkos mojim odgovorima ipak se nije događalo ono što je cijela moja obitelj željela. Sada kada sam počeo definirati pitanja imam šanse pronaći bolje odgovore.

Kada sam shvatio koliko je dobro da su se u mojoj glavi počela javljati pitanja, shvatio sam i koliko je dobro to što je moja žena pokrenula rastavu. I zato sam joj se zahvalio. Najiskrenije što sam znao. Nije ništa odgovorila. Komentirala je sve ostalo s čime se nije slagala.

ZAŠTO nije i ovo komentirala? Možda nije vjerovala to što čuje. Možda je mislila da je rastava bila moj plan i osjećala se prevarenom. Ali vidio sam njenu reakciju i mislim da znam zašto nije odgovorila.